U okviru suvremenog obiteljskog života, gdje se često raspravlja o emocionalnom, mentalnom i fizičkom blagostanju, jedan oblik zlostavljanja ostaje manje vidljiv, ali duboko štetan: ekonomsko nasilje. Često zanemarivano, ekonomsko nasilje odnosi se na kontrolu pristupa osobi financijskim sredstvima, čime se ograničava njezina autonomija, neovisnost i sposobnost da se brine za sebe i svoju djecu. Kada se ovaj oblik zlostavljanja isprepliće s roditeljstvom, stvara mrežu ranjivosti koja ne samo da zarobljava pojedince u štetnim odnosima, već utječe i na razvoj, sigurnost i dobrobit djece.
Što je ekonomsko nasilje?
Ekonomsko nasilje, ponekad nazvano financijskim zlostavljanjem, oblik je obiteljskog nasilja u kojem jedan partner vrši kontrolu nad drugim putem manipulacije ili ograničavanja financijskih sredstava. Primjeri ekonomskog nasilja uključuju sprječavanje partnera da radi, kontrolu nad svim kućnim financijama, uskraćivanje novca za osnovne potrebe, prisiljavanje nekoga da polaže račune za svaki trošak, uzimanje kredita na njihovo ime bez pristanka, sabotažu mogućnosti zaposlenja i prijetnju prestankom uzdržavanja djece kako bi se održala kontrola i ovisnost. Za razliku od fizičkog nasilja, ekonomsko zlostavljanje može biti suptilno i dugotrajno, često neprimijećeno od strane drugih, pa čak i samih žrtava. Radi se o moći i kontroli, pri čemu se novac koristi kao primarno oružje.
Studija slučaja: Srbija
Nedavno je jedna od partnerskih organizacija u ovom projektu, Centar za mame, provela anketu o ekonomskom nasilju u Srbiji pod nazivom “Financijska neovisnost majki u Srbiji: Pravo na vlastiti novac”, koju je ispunilo gotovo dvije i pol tisuće žena. Iako naše zemlje imaju različite kulture, one se ne razlikuju toliko kada je riječ o ovoj temi, stoga dijelimo rezultate iz Srbije kao studiju slučaja, vjerujući da bi bili slični i u drugim zemljama uključenim u projekt. Također vjerujemo da bi se i nalazi i preporuke vjerojatno mogli primijeniti i na druge zemlje i partnere u projektu.
U Srbiji svaka deseta majka (10,5%) ima partnera koji joj ograničava pristup novcu, dok 14,2% partnera/muževa vjeruje da imaju pravo odlučivati koliko novca njihove supruge “trebaju.” Osim toga, više od četvrtine majki (26,4%) mora opravdavati partnerima kako su potrošile novac. Svaka peta majka u Srbiji (20,41 TP3T) ne smije od partnera kupiti ono što želi, a 5,21 TP3T bile su prisiljene, protiv svoje volje, posuditi novac ili prodati dragocjenosti na zahtjev partnera. Dok je 26% majki nezadovoljno načinom na koji se upravlja novcem u njihovom kućanstvu, čak 29,4% nema kontrolu nad obiteljskim financijama. Posebno je alarmantno što se 17% majki ne osjeća financijski sigurno uz svoje partnere.
U našem društvu se o ekonomskom nasilju kao obliku rodno uvjetovanog nasilja rijetko govori, iako ono predstavlja ozbiljnu prijetnju ekonomskoj sigurnosti i neovisnosti majki. Neki oblici tog nasilja toliko su dugo prisutni u našem društvu da su postali normalizirani u intimnim partnerstvima, što je iznimno zabrinjavajuće. Anketa je pokazala da je trećina majki imala niže prihode nakon što su postale majke u usporedbi s razdobljem prije rođenja djece. Budući da rođenje djeteta često stvara novu obiteljsku dinamiku, ključno je da majke u tom trenutku budu financijski stabilne.
Šablon kontrolirajućeg ponašanja prema ženama — uključujući govorenje koliko i kako trošiti, kontroliranje financija i prisiljavanje da opravdavaju svoje troškove — analiziran je u podskupini majki koje su prijavile da su bile izložene takvom ponašanju. Ovaj obrazac bio je dosljedno i značajno povezan s razinom obrazovanja žene, njezinim zaposlenjem i brojem djece te je bio isti u svim regijama Srbije. Istraživanje je pokazalo da se, kada je žena zaposlena puno radno vrijeme, odluke o novcu koji zarađuju oba partnera znatno češće donose zajednički. To je mnogo rjeđe u obiteljima u kojima žena radi skraćeno radno vrijeme ili je nezaposlena. Žene koje žive u urbanim područjima i imaju višu razinu obrazovanja imaju tendenciju samostalnije upravljati ili su-upravljati novcem koji su zaradile. Također je očito da što je viša razina obrazovanja oba partnera, to ravnomjernije donose odluke o malim i velikim troškovima. To još jednom potvrđuje da je obrazovanje zaštitni društveni čimbenik za majke.
Istraživanje je pokazalo da su majke koje same ili uglavnom same odgajaju djecu u posebno ranjivoj poziciji. Podaci ukazuju da, kada su djeca uključena, ekonomsko nasilje može trajati mnogo dulje od samog braka. Gotovo polovica očeva (44,51 TP3T) ne plaća alimentaciju. Od onih koji je plaćaju, mnogi (46,21 TP3T) je ne plaćaju redovito ili su čak smanjili svoje prihode kako bi umanjili iznos koji je odredio sud. Iako je Republika Srbija propisala zakonski definirani minimalni iznos uzdržavanja, usklađen s povećanjima naknada za uzdržavane maloljetne članove obitelji, čak 91,31 % očeva u Srbiji ne ispunjava tu obvezu. Prema studiji, stav očeva prema uzdržavanju statistički je povezan s vremenom koje provode sa svojom djecom. Očevi koji ne ispunjavaju svoje financijske obveze – ili to čine neredovito i ne usklađuju ih s inflacijom – provode manje vremena sa svojom djecom. Kao rezultat toga, 25,81 TP3T očeva u Srbiji uopće ne viđa svoju djecu, a 37,81 TP3T provodi s njima manje od četvrtine svog slobodnog vremena.
Zadovoljstvo majki raspodjelom novca u obitelji izravno utječe na njih, uključujući i način na koji razmišljaju o tome hoće li imati više djece. Svaka četvrta majka izjavila je da to utječe na njezinu odluku o budućoj trudnoći. Budući da su stope nataliteta uvijek tema od javnog interesa, želimo istaknuti da je važno za sve nas izgraditi društvo u kojem se statistike identificirane ovim istraživanjem poboljšaju i postanu pravednije. Kako bismo to postigli, možemo započeti zagovaranjem boljih uvjeta da žene dovrše formalno obrazovanje i nakon što postanu majke; osiguravanjem veće poštovanja prava majki na rad i dosljednim kaznama za one koji ih krše; poticanjem poslodavaca da koriste porezne poticaje za podršku majkama koje se vraćaju s porodiljnog dopusta, smanjujući rizik da će biti otpuštene; osiguravanjem da majke tijekom porodiljnog dopusta ne primaju niže plaće u usporedbi s razdobljem prije; povećanjem broja vrtića i otvaranjem mjesta za djecu nezaposlenih majki kako bi one imale priliku pronaći posao; te uspostavom državnog fonda za uzdržavanje djece na koji se majke mogu osloniti ako njihovi bivši partneri ne plaćaju.
Ekonomsko nasilje je tiha, ali razarajuća sila u životima mnogih roditelja. Ono potkopava njihovu autonomiju, ugrožava sigurnost i razvoj njihove djece te zarobljava obitelji u ciklusima ovisnosti i zlostavljanja. Prepoznavanje ekonomskog nasilja kao ozbiljnog, rodno uvjetovanog i sustavnog problema ključno je za osmišljavanje smislenih političkih, pravnih i društvenih odgovora. Okončanje ovog oblika zlostavljanja zahtijeva zajednički napor – od vlada i pravnih sustava do škola, pružatelja zdravstvenih usluga i društva u cjelini – kako bi se osiguralo da nijedan roditelj nije prisiljen birati između preživljavanja i sigurnosti te da nijedno dijete ne odrasta u sjeni šutljive kontrole.
Autorica: Jovana Ružičić