Što je privitak?
Privrženost je djetetov instinkt, njegov biološki sustav preživljavanja, u kojem dijete daje signale kad osjeća ugodne (poput sreće, znatiželje) i neugodne emocije i stanja (poput straha, nelagode, gladi, boli). Dijete treba barem jednog odraslog koji je uz njega i reagira na njegove signale ili potrebe.
U tom procesu razvija se odnos između djeteta i odrasle osobe, a ovisno o kvaliteti tog odnosa dijete može razviti sigurno ili različite vrste nesigurnog privrženja.
Sigurna privrženost pruža djetetu:
- povjerenje da ću biti cijenjen kao ljudsko biće: osjećaj da vrijedim i zaslužujem ljubav samim svojim postojanjem, bez obzira na svoje sposobnosti i osobine, što vodi do veće samopoštovanja.
- povjerenje da je svijet sigurno mjesto, osjećaj sigurnosti pri samoći ili pri istraživanju novih igračaka, pokreta i prostora. Potiče motorički i intelektualni razvoj te samopouzdanje, a djeca će kasnije u životu imati kvalitetnije prijateljske i romantične veze.
- Mogućnosti regulacije emocija: prisutnošću odrasle osobe koja tješi, umiruje i ostaje uz dijete u nevolji. To je temelj emocionalnog razvoja. Postoji veća vjerojatnost da će djeca razviti veće socijalne kompetencije i bolje se nositi sa stresom.
Kako se razvija sigurno privrženje?
Sigurna privrženost razvija se kroz bezbrojne male, kratke, ali značajne interakcije s djetetom, u kojima su roditelji prisutni i usklađuju svoje reakcije s reakcijama djeteta: smiju se kada je beba sretna ili potiču smijeh i prate koliko je beba u tom trenutku ugodno; utješe bebu kad je umorna ili kad primijete da joj je potrebna utjeha, nahrane je kad je gladna…
Ne radi se ‘samo’ o koordiniranim reakcijama, odrasli se usklađuju s djetetovim emocionalnim stanjem: kad i majka (ili otac, baka, djed…) i dijete osjećaju sreću dok se igraju, ili doživljavaju djetetovu tjeskobu, ili smirenost i zadovoljstvo u kontaktu i maženju. Bez emocionalne usklađenosti, istinska povezanost i razvoj sigurnog privrženja su odsutni.
Također je važno da ova harmonizacija bude pravovremena i primjerena:
- Pravovremeno se odnosi na brz i dosljedan odgovor na potrebe bebe.
Što je beba manja, to je kraća njezina tolerancija na čekanje ili podnošenje nelagode i to više stresa izaziva, stoga je važno da uz bebu bude netko tko odgovara na njezin plač, ali i na smijeh i pozive na igru i kontakt.
Potpuni nedostatak reakcije na plač je štetan, ali dijete s godinama može podnijeti više stresa, a vrijeme koje odrasla osoba treba da reagira bit će određeno, osim dobi, i temperamentom (neka bebe imaju veću toleranciju na čekanje, neka manju) i okolnostima. Ako vidimo da se četveromjesečno dijete napreže da se okrene prema igrački i teško mu to ide, možemo pričekati i vidjeti hoće li se moći okrenuti samo, ovisno o intenzitetu njegove nelagode. Devetomjesečne bebe vjerojatno će se ljutiti što moraju čekati da se njihova kaša ohladi, ali mogu podnijeti čekanje puno dulje od mlađe djece. - Prikladnost se odnosi na mjera u kojoj prepoznajemo njezinu potrebu.
Novorođenče osjeća nelagodu kad je gladno ili boli, plače kad se osjeća usamljeno i traži kontakt kad je gladno. Tek uči razlikovati te osjećaje, a zadatak odraslih je pokušati razumjeti što beba treba i odgovoriti na trenutnu potrebu.
Roditelji se često osjećaju loše jer ne razumiju odmah što im beba govori. Neki vjeruju da im nedostaje osjećaja ili intuicije za svoju bebu, da nisu dobri roditelji ili da drugi roditelji znaju bolje.
Istina je, međutim, da većina roditelja ne zna odmah prepoznati što beba treba i da moraju naučiti razumjeti svoje dijete. Priroda nije namijenila da roditelji odmah znaju sve, već da se upravo u tom ‘plesu’ prepoznavanja signala povezuju roditelj i dijete: pogreške i pokušaji u odgovaranju na potrebe bebe nužni su kako bismo upoznali svoje dijete, uskladili se s njim i povezali s njim. U tom ‘plesu’ beba također uči kako odraslima dati do znanja što joj je potrebno, uči postati svjesna i razumjeti reakcije vlastitog tijela i svoje potrebe te postupno razvija psihološku otpornost.
Dovoljno dobar roditelj
Iako je važno da su reakcije odraslih uglavnom dosljedne, nije nužno ni moguće da budu uvijek dosljedne. Trenuci kada roditelji nisu dobro, kada su nervozni, bolesni i ne odgovore odmah na bebin plač, neće naštetiti odnosu sve dok su iznimka.
Intenzitet postupaka i osjećaja također je važan za izgradnju sigurnog privrženja. Njegov se razvoj obično narušava toksičnim, intenzivnim reakcijama prema djetetu. Intenzivna neugodna stanja koja roditelji osjećaju, ali koja se ne moraju nužno očitovati kroz snažne reakcije, također mogu narušiti odnos: dugotrajna tjeskoba, depresivna stanja, snažna i trajna roditeljska nesigurnost.
Međutim, roditeljstvo je izuzetno zahtjevno i uobičajeno je da su roditelji umorni, nervozni i ne mogu uvijek smireno utješiti svoju bebu ili biti u potpunosti prisutni dok se igraju s njom. Sve dok su ti trenuci više iznimka nego pravilo, nema razloga za brigu.
Ne postoji savršen roditelj, a sama potraga za savršenošću može dovesti do tjeskobe, osjećaja krivnje i može narušiti odnose. Zato je dovoljno dobar roditelj savršen roditelj:
- Roditelj koji, kada pogriješi (ne čuje, nema snage odgovoriti, ne reagira primjereno…), pokušava ispraviti pogrešku.
- Roditelj koji, kad ne zna što beba treba, ostaje s djetetom i ne odustaje od pokušaja da to shvati.
- Roditelj koji ostaje uz svoje dijete čak i kad je teško i kad se čini da to ne pomaže djetetu. Roditelj treba naučiti da je njegova prisutnost važnija od trenutačnog umirivanja: neka dojenčad imaju kolike, a neka plaču kako bi oslobodila stres nakupljen tijekom brojnih podražaja tijekom dana (šetnje, igre, razni zvukovi…) i jednostavno im treba netko tko je uz njih.
- Roditelj koji, kada se osjeća nervozno, ljutito, iscrpljeno ili doživljava druge neugodne emocije, shvaća da je to dio roditeljstva i pokušava se smiriti.
- Roditelj koji kroz nesavršen odnos sve više uči o sebi i svom djetetu, produbljujući svoju vezu s djetetom.
Baš kao što ne postoji savršen roditelj, ne postoji ni jedna osoba koja najbolje zadovoljava potrebe bebe. Istraživanja pokazuju da se dijete može vezati za više odraslih osoba. Raznolika iskustva iz različitih odnosa mogu pozitivno utjecati na emocionalni i kognitivni razvoj. A ponekad je to učitelj, baka ili trener koji djetetu može pokazati da je svijet (još uvijek) sigurno mjesto, unatoč lošem okruženju u obitelji.
Privrženost u odrasloj dobi
Nepobitno je da rana iskustva imaju velik utjecaj na kasniji život. Međutim, utjecaj ranih iskustava ne mora zapečatiti sudbinu, a stil privrženosti se može postupno mijenjati.
Istraživanja o privrženosti pokazuju da je važnije od negativnih iskustava iz djetinjstva to kako ta iskustva razumijemo, tumačimo i povezujemo s novim iskustvima i odnosima kao odrasli te hoćemo li naučiti nove načine povezivanja i ophođenja s drugima. Naš se mozak može mijenjati i otvoriti promjenama ako mu to dopustimo, kao i ako dopustimo našoj djeci da nas promijene na bolje.
Literatura:
https://www.developmentalscience.com/blog/2017/3/31/what-is-a-secure-attachmentand-why-doesnt-attachment-parenting-get-you-there