Što je privrženost?
Privrženost je instinkt djeteta, njegov biološki sustav za preživljavanje, u kojem dijete daje signale kada osjeća ugodne (sreća, znatiželja) i neugodne emocije i stanja (strah, nelagoda, bol). Dijete ima potrebu za barem jednom odraslom osobom, koja je uz njega i koja odgovara na njegove signale odnosno potrebe.
Pritom se razvija odnos između djeteta i odrasle osobe, a ovisno o kvaliteti odnosa s odraslim osobama, dijete može razviti sigurnu ili različite vrste nesigurne privrženosti.
Sigurna privrženost pruža djetetu:
- povjerenje da vrijedi kao ljudsko biće: osjećaj da vrijedim i zaslužujem ljubav samim time što postojim, neovisno o mojim sposobnostima i osobinama, što dovodi do većeg samopoštovanja.
- povjerenje da je svijet sigurno mjesto, osjećaj sigurnosti kada smo sami ili prilikom istraživanja novih igračaka, kretnji, prostora. To pospješuje motorički i intelektualni razvoj, razvoj samopouzdanja, te je veća šansa da će djeca razviti kvalitetnija prijateljstva i romantične odnose.
- prilike za regulaciju emocija prisutnošću odrasle osobe (njezinim tješenjem, umirivanjem, bivanjem s djetetom), što je temelj za emocionalni razvoj. Veća je šansa da će djeca stvoriti veće socijalne kompetencije i bolje se suočavati sa stresom.
Kako se razvija sigurna privrženost?
Sigurna privrženost se razvija kroz bezbroj malih, kratkih, ali značajnih interakcija s djetetom, u kojima su roditelji prisutni i usklađuju svoje reakcije s djetetovim reakcijama: smiju se kada je beba vesela ili iniciraju smijeh i prate koliko je bebi to trenutno ugodno; umiruju bebu kada je umorna ili kada primijete da joj je dovoljno podržaja, hrane kada je gladna…
Ne usklađuju se ‘samo’ reakcije, odrasle osobe uklađuju se s djetetovim emocionalnim stanjem: kada i mama (ili tata, baka, djed…) i dijete osjećaju sreću dok se igraju, djetetovu uznemirenost, spokoj i zadovoljsvo u kontaktu i maženju. Bez emocionalnog uskađivanja, izostaje istinsko povezivanje od strane odraslih, i razvoj sigurne privrženosti kod djeteta.
Važno je i da je to usklađivanje pravovremeno i primjereno:
- Pravovremeno se odnosi na brz i dosljedan odgovor na bebine potrebe.
Što je beba manja, to je njezina tolerancija na čekanje odnosno na izdržavanje nelagode kraća i izaziva više stresa, te je važno da postoji osoba koja je uz bebu i reagira na njezin plač, ali i na smijeh i pozive za igru i kontaktom.
Potpun izostanak reakcije na plač je štetan, no dijete s dobi može tolerirati više stresa, a duljinu čekanja na odgovor odrasle osobe odredit će, osim dobi, i njezin temperament (neke bebe imaju veću toleranciju na čekanje, neke manju) i okolnosti. Ako vidimo da se četveromjesečna beba napreže da se okrene do neke igračke i pritom joj nije lako, možemo pričekati i vidjeti hoće li moći sama, i ovisno o intenzitetu nelagode reagirati. Devetomjesečne bebe će vjerojatno negodovati ako moraju čekati da im se kašica ohladi, no mogu tolerirati čekanje puno dulje nego mlađe bebe. - Primjereno se odnosi na to u kojoj mjeri prepoznamo njezinu potrebu.
Novorođenče osjeća nelagodu i kod gladi i kod boli, a plače i kada se osjeća samo i traži kontakt i kada je gladno, te tek uči razlikovati svoje senzacije, a zadatak odraslih je potruditi se shvatiti što bebi treba i odgovoriti na trenutnu potrebu.
Roditelji se često osjećaju loše jer ne znaju odmah razumjeti što im njihova beba poručuje. Neki smatraju da im nedostaje osjećaja ili intuicije za bebu, da nisu dobri roditelji ili da drugi roditelji znaju bolje.
Istina je pak da većina roditelja ne zna od prve prepoznati što je bebi potrebno i roditelji se tek trebaju učiti razumjeti svoje dijete. Priroda nije zamislila da roditelji odmah znaju sve, već da se upravo u tom ‘plesu’ prepoznavanja signala roditelj i dijete upoznaju i povezuju: pogreške i pokušaji u odgovaranju na bebine potrebe su nužni kako bi upoznali naše dijete, uskladili se i povezali s njime. U tom ‘plesu’, i beba uči kako odraslima dati do znanja što joj treba, uči osvijestiti i razumjeti reakcije svog tijela i svoje potrebe i postepeno razvija psihološku otpornost.
Dovoljno dobar roditelj
Važno je da je odgovori odraslih većinom dosljedi, a nije nužno niti moguće da su uvijek dosljedni. Trenuci u kojima roditelji nisu dobro, kada su nervozni, bolesni i ne odgovaraju odmah na bebin plač, neće narušiti odnos dokle god su iznimka.
Intenzitet postupaka i osjećaja je isto važan za izgradnju sigurne privrženosti. Njezin razvoj obično je narušen toksičnim, intenzivnim reakcijama prema djetetu. Intenzivna neugodna stanja koje roditelji osjećaju, a nisu nužno vidljiva kroz jake reakcije, isto mogu narušiti odnos: dugotrajna tjeskoba, depresivna stanja, jaka i perzistirajuća roditeljska nesigurnost.
No, roditeljstvo je izuzetno zahtjevno i uobičajeno je da su roditelji umorni, nervozni, nisu uvijek u mogućnosti smireno tješiti bebu, ili biti potpuno prisutni u igri s njom. Dok god su ti trenuci više iznimka nego pravilo, nema razloga za brigu.
Ne postoji savršen roditelj, a sama težnja savršenstvu može dovesti do tjeskobe, osjećaja krivnje i narušiti odnos. Zato je upravo dovoljno dobar roditelj savršen roditelj:
- Roditelj koji, kada pogriješi (ne čuje, nema snage odgovoriti, ne odgovori na primjeren način…), se trudi ispraviti grešku.
- Roditelj koji, kada ne zna što je bebi potrebno, ostaje uz dijete i ne odustaje s pokušajima odgonetanja.
- Roditelj koji ostaje uz dijete i kada je teško, i kada se čini da ne pomaže djetetu. Neke bebe imaju kolike, a neke plačem izbacuju stres nakupljen tijekom mnogo podražaja tijekom dana (šetnje, igre, razni zvukovi…) i samo im je potrebno da ne netko uz njih.
- Roditelj koji, kada osjeća nervozu, ljutnju, iscrpljenost ili druge neugodne emocije, razumije da je to dio roditeljstva i trudi se smiriti sebe.
- Roditelj koji kroz nesavršen odnos sve više uči o sebi, svom djetetu, produbljujući povezanost s djetetom.
Kao što ne postoji savršen roditelj, ne postoji niti samo jedna osoba koja najbolje odgovara na bebine potrebe. Istraživanja pokazuju kako dijete može razviti privrženost s više odraslih osoba. Raznolika iskustva iz različitih odnosa mogu pozitivno utjecati na emocionalni i kognitivni razvoj. A ponekad nam upravo učiteljica, baka, ili trener može pokazati kako je svijet (ipak) sigurno mjesto, bez obzira na loše okruženje u obitelji.
Privrženost u odrasloj dobi
Neosporno je da rana iskustva imaju velikog utjecaja na daljnji život. No utjecaj ranih iskustava ne mora zapečatiti sudbinu, a stil privrženosti moguće je postepeno mijenjati.
Istraživanja o privrženosti pokazuju da je od negativnih iskustava u djetinjstvu važnije kako u odrasloj dobi razumijemo, tumačimo i povezujemo ta iskustva s novim iskustvima i odnosima, i učimo li nove načine povezivanja i bivanja u odnosu s drugima. Naš mozak se može mijenjati i otvoriti prema promjenama, ako mu to dopustimo, i ako dopustimo djeci da nas mijenjaju na bolje.
Literatura:
https://www.developmentalscience.com/blog/2017/3/31/what-is-a-secure-attachmentand-why-doesnt-attachment-parenting-get-you-there