U savremenom porodičnom životu, gde se često govori o emocionalnom, mentalnom i fizičkom blagostanju, jedan podmukli oblik zlostavljanja ostaje manje vidljiv, ali duboko štetan: ekonomsko nasilje. Često zanemareno, ekonomsko nasilje podrazumeva kontrolu nad pristupom finansijskim resursima, čime se ograničava autonomija, nezavisnost i sposobnost pojedinca da obezbedi sebe i svoju decu. Kada se ovaj oblik zlostavljanja prepliće s roditeljstvom, stvara mrežu ranjivosti koja ne samo da zadržava pojedince u štetnim odnosima, već utiče i na razvoj, bezbednost i blagostanje dece.
Šta je ekonomsko nasilje?
Ekonomsko nasilje, poznato i kao finansijsko zlostavljanje, predstavlja oblik porodičnog nasilja u kojem jedan partner vrši kontrolu nad drugim kroz manipulaciju ili ograničavanje finansijskih sredstava. Primeri ekonomskog nasilja uključuju sprečavanje partnera da radi, kontrolu nad svim porodičnim finansijama, uskraćivanje novca za osnovne potrebe, primoravanje partnera da opravdava svaki trošak, uzimanje kredita na njegovo ime bez pristanka, sabotiranje poslovnih prilika i pretnje obustavljanjem alimentacije kako bi se zadržala kontrola i stvorila zavisnost. Za razliku od fizičkog nasilja, ekonomsko nasilje može biti suptilno i dugotrajno, često neprimećeno od strane drugih, pa čak i samih žrtava. Suština je u moći i kontroli, a novac je glavno oružje.
Studija slučaja: Srbija
Nedavno je jedna od partnerskih organizacija ovog projekta, Centar za mame, sprovela istraživanje o ekonomskom nasilju u Srbiji “Finansijska nezavisnost mama u Srbiji: Pravo na svoj dinar” koje je popunilo skoro dve i po hiljade žena. Iako su naše zemlje različite, kulture nisu mnogo, te delimo rezultate iz Srbije za koje mislimo da bi bile slične i za ostale zemlje iz projekta, kao studiju slučaja. Verujemo da bi rezultati, ali i preporuke, bili slični i za ostane zemlje i partnere na projektu.
U Srbiji, svakoj 10. mami (10,5%) partner ograničava pristup novcu, dok 14,2% partnera/muževa smatra da ima pravo da svojim ženama određuje koliko im je novca “dovoljno”. Osim toga, više od četvrtine majki (26,4%) mora da se pravda svom partneru o tome gde su potrošile novac. Svakoj petoj mami u Srbiji (20,4%) partner ne dozvoljava da kupi ono što želi, a 5,2% njih je bilo primorano da na zahtev partnera i protiv svoje volje pozajmi novac ili proda neku dragocenost. I dok 26% mama nije zadovoljno načinom na koji se raspolaže novcem u njihovom domaćinstvu, kontrolu nad finansijama svoje porodice nema čak 29,4% njih. Posebno je alarmantna činjenica da se 17% mama ne oseća finansijski bezbedno pored svojih partnera.
U našem društvu se o ekonomskom nasilju kao obliku rodno zasnovanog nasilja veoma malo priča, iako ono predstavlja ozbiljnu pretnju po ekonomsku sigurnost i samostalnost mama. Neki od vidova ovog nasilja su toliko dugo prisutni u našem društvu, da su postali normalan oblik ponašanja u partnerskoj zajednici, što je veoma zabrinjavajuće. Istraživanje je pokazalo da trećina mama ima manje prihode otkako su mame, nego što su imale pre dece, a kako se rođenjem deteta često stvara nova dinamika u porodici, bitno je da mame u tom trenutku budu finansijski stabilne.
Sklop kontrolišućih obrazaca ponašanja prema ženi koji se sastoji od uputstava koliko i kako da troši, kontrole finansija, pravdanje na koji način je potrošila novac ispitan na poduzorku mama koje su izvestile da su izložene takvim ponašanjem je uvek statistički značajno povezan sa obrazovanjem i zaposlenjem žene i brojem dece koje imaju i isti je u svim regijama Srbije. Istraživanje je pokazalo da kada je žena zaposlena puno radno vreme – odlučivanje o stečenom novcu oba člana partnerske zajednice je u značajnoj meri zajedničko, što je daleko manje izraženo u zajednicama u kojima žena radi pola radnog vremena ili nije zaposlena. U takvim zajednicama je veći i procenat samostalnog raspolaganja sopstvenim novcem i za partnera i partnerku. Novcem koji je samostalno zaradila, žena u većoj meri samostalno i zajedniči raspolaže ako živi u gradskoj sredini, i što je veći stepen obrazovanja koji je završila. Takođe je evidentno da što je viši stepen obrazovanja oboje, odlučivanje o izdacima, bilo sitnijim, bilo krupnijim je ravnopravnije. Ovim se još jednom potvrđuje da je obrazovanje zaštitni socijalni faktor za mame.
Istraživanje je pokazalo da su mame koje samostalno ili većinski samostalno podižu decu u nezavidnoj situaciji. Podaci pokazuju da kada postoji potomstvo, ekonomsko nasilje može da traje mnogo duže od braka, pa tako skoro pola tata (44,5%) ne plaća alimentaciju za svoju decu. Od onih koji je plaćaju, veliki broj njih (46,2%) to ne radi redovno ili je čak i umanjivalo svoje prihode kako bi sudski određena alimentacija bila manja. Iako Republika Srbija ima određen iznos minimalnog iznosa alimentacije, koji usklađuje sa rastom naknade za maloletne hranjenike, čak 91,3% očeva u Srbij to ne poštuje. Odnos tata prema alimentaciji statistički je povezan sa vremenom koje provode sa svojom decom, pokazalo je istraživanje. Očevi koji ne ispunjavaju svoje novčane odgovornosti, a ako ih ispunjavaju ne čine to redovno i ne prate stopu inflacije, provode manje vremena sa decom, te tako svoju decu ne viđa 25,8% tata u Srbiji, a manje od četvrtinu samostalnog vremena sa decom provodi 37,8% tata.
Zadovoljstvo raspodelom novca u porodici utiče na mame, a i na to da li i kako razmišljaju o potomstvu – svaka četvrta mama je rekla da to utiče na odluku o daljem rađanju. Kako je natalitet uvek tema od interesovanja šire javnosti, želimo da skrenemo pažnju na to da je bitno da svi gradimo društvo gde su statistike do kojih je došlo istraživanje bolje i ravnopravnije. To možemo, za početak, raditi tako što se zalažemo da postoje bolji uslovi da žena završi formalno obrazovanje i nakon što postane mama, da se više poštuju radna prava mama i dosledno sankcionišu oni koji ih ne poštuju, da se poslodavci stimulišu poreskim olakšicama pri povratku mama sa porodiljskog odsustva kako bi se povećale šanse da mama ne dobije otkaz kada se vrati sa porodiljskog, da mame tokom porodiljskog odsustva ne primaju platu koja je manja od one koju su imale pre toga, da se poveća broj vrtića i da mesta u njima budu otvorena i za decu nezaposlenih mama jer jedino tako one mogu da pronađu posao, da postoji državni alimentacioni fond na koji mame mogu da se oslone ako bivši partner ne plaća alimentaciju.
Ekonomsko nasilje je tiha, ali razorna sila u životima mnogih roditelja. Ono potkopava njihovu autonomiju, ugrožava bezbednost i razvoj njihove dece i zarobljava porodice u krugovima zavisnosti i zlostavljanja. Prepoznavanje ekonomskog nasilja kao ozbiljnog, rodno uslovljenog i sistemskog problema ključno je za oblikovanje smislenih politika, pravnih i zajedničkih odgovora. Okončanje ovog oblika zlostavljanja zahteva zajednički napor — od vlada i pravosudnih sistema do škola, zdravstvenih ustanova i celog društva — kako bi se obezbedilo da nijedan roditelj ne bude prinuđen da bira između opstanka i bezbednosti, i nijedno dete ne odrasta pod senkom tihog nadzora i kontrole.
Autorka: Jovana Ružičić