Šta je privrženost?
Privrženost je detetov instinkt, njegov biološki sistem za preživljavanje, kroz koji dete šalje signale kada doživljava prijatna stanja i emocije (poput sreće i radoznalosti), ali i neprijatna stanja (poput straha, nelagodnosti, gladi ili bola). Detetu je potrebna barem jedna odrasla osoba koja je uz njega i koja odgovara na njegove signale i potrebe.
U tom procesu razvija se odnos između deteta i odrasle osobe, a u zavisnosti od kvaliteta tog odnosa, dete može razviti sigurnu ili neku od nesigurnih vrsta privrženosti.
Sigurna privrženost detetu pruža:
– osećaj da vredi kao ljudsko biće: uverenje da sam vredan i da zaslužujem ljubav samim tim što postojim, bez obzira na svoje sposobnosti i osobine, što vodi ka većem samopoštovanju;
– osećaj da je svet sigurno mesto: sigurnost kada je samo ili kada istražuje nove igračke, pokrete i prostore. Ovo podstiče motorički i intelektualni razvoj, razvoj samopouzdanja i povećava verovatnoću da će dete kasnije imati kvalitetnije prijateljske i partnerske odnose;
– mogućnost regulacije emocija: kroz prisustvo odrasle osobe koja teši, umiruje i ostaje uz dete u trenucima uznemirenosti. Ovo je osnova emocionalnog razvoja i povećava verovatnoću razvoja socijalnih veština i boljeg nošenja sa stresom.
Kako se razvija sigurna privrženost?
Sigurna privrženost se razvija kroz bezbroj malih, kratkih, ali značajnih interakcija sa detetom, u kojima su roditelji prisutni i usklađuju svoje reakcije sa detetovim reakcijama: smeju se kada je beba vesela ili iniciraju smeh i prate koliko je to bebi u tom trenutku prijatno; umiruju bebu kada je umorna ili kada primete da joj je potrebna uteha; hrane je kada je gladna…
Ne usklađuju se samo reakcije – odrasli se usklađuju sa detetovim emocionalnim stanjem. Kada i dete i mama (ili tata, baka, deka…) zajedno osećaju radost tokom igre, kada odrasli prepoznaju detetovu uznemirenost, ali i mir i zadovoljstvo tokom bliskog kontakta i maženja. Bez emocionalnog usklađivanja nema istinskog povezivanja, a samim tim ni razvoja sigurne privrženosti.
Važno je i da ovo usklađivanje bude pravovremeno i primereno.
Pravovremenost se odnosi na brz i dosledan odgovor na bebinu potrebu.
Što je beba mlađa, to je njena tolerancija na čekanje i nelagodnost manja i stres veći. Zato je važno da postoji osoba koja je uz bebu i reaguje na njen plač, ali i na smeh i pozive na igru i kontakt.
Potpuno izostajanje reakcije na plač je štetno. Kako dete raste, može tolerisati više stresa, a dužina čekanja na odgovor zavisiće, pored uzrasta, i od temperamenta deteta (neke bebe lakše čekaju, neke teže), kao i od okolnosti. Ako vidimo da se četvoromesečna beba trudi da se okrene ka igrački i da joj to teško ide, možemo sačekati i proceniti da li može sama, u zavisnosti od intenziteta nelagodnosti. Devetomesečne bebe će verovatno negodovati ako moraju da čekaju da se kašica ohladi, ali mogu čekati znatno duže nego mlađe bebe.
Primerenost se odnosi na to koliko uspevamo da prepoznamo detetovu stvarnu potrebu.
Novorođenče oseća nelagodnost i kada je gladno i kada ga nešto boli, plače i kada mu je potreban kontakt i kada je gladno, i tek uči da razlikuje telesne senzacije. Zadatak odraslih je da pokušaju da razumeju šta detetu u tom trenutku treba i da odgovore na tu potrebu.
Roditelji se često osećaju loše jer ne prepoznaju odmah šta im beba poručuje. Neki misle da nemaju dovoljno intuicije, da nisu dobri roditelji ili da drugi roditelji „znaju bolje“.
Istina je da većina roditelja ne zna odmah šta bebi treba i da je razumevanje deteta proces učenja. Priroda nije predvidela da roditelji sve znaju unapred, već da se upravo kroz taj „ples“ prepoznavanja signala roditelj i dete upoznaju i povezuju. Greške i pokušaji su neophodni da bismo upoznali svoje dete, uskladili se sa njim i povezali se. U tom procesu i beba uči kako da odraslima pokaže šta joj treba, postaje svesna reakcija sopstvenog tela i svojih potreba i postepeno razvija psihološku otpornost.
Dovoljno dobar roditelj
Iako je važno da su odgovori odraslih uglavnom dosledni, nije moguće niti potrebno da budu uvek savršeni. Trenuci kada roditelji nisu dobro, kada su umorni, nervozni ili bolesni i ne reaguju odmah na bebin plač, neće narušiti odnos sve dok su izuzetak, a ne pravilo.
Intenzitet ponašanja i emocionalnih stanja takođe je važan za razvoj sigurne privrženosti. Njeno narušavanje najčešće se dešava usled toksičnih, intenzivnih reakcija prema detetu. Takođe, jaka i dugotrajna neprijatna emocionalna stanja roditelja, iako nisu uvek vidljiva kroz ponašanje, mogu negativno uticati na odnos: hronična anksioznost, depresivna stanja, snažna i dugotrajna roditeljska nesigurnost.
Roditeljstvo je izuzetno zahtevno i uobičajeno je da su roditelji umorni, nervozni i da nisu uvek u stanju da smireno uteše bebu ili budu potpuno prisutni u igri. Dokle god su takvi trenuci više izuzetak nego pravilo, nema razloga za brigu.
Ne postoji savršen roditelj, a težnja ka savršenstvu može dovesti do anksioznosti, krivice i narušavanja odnosa. Zato je „dovoljno dobar roditelj“ zapravo savršen roditelj.
To je roditelj koji, kada pogreši (ne čuje, nema snage da reaguje, reaguje neprimereno), pokušava da ispravi grešku.
Roditelj koji, kada ne zna šta je bebi potrebno, ostaje uz dete i ne odustaje od pokušaja da razume.
Roditelj koji ostaje uz dete i kada je teško i kada se čini da ne pomaže. Neke bebe imaju grčeve, a neke plačem oslobađaju stres nagomilan tokom dana i tada im je najpotrebnije da neko bude uz njih.
Roditelj koji, kada oseća nervozu, ljutnju, iscrpljenost ili druge neprijatne emocije, razume da je to deo roditeljstva i pokušava da se umiri.
Roditelj koji kroz nesavršen odnos sve više uči o sebi i svom detetu i produbljuje povezanost sa detetom.
Kao što ne postoji savršen roditelj, ne postoji ni samo jedna osoba koja može u potpunosti zadovoljiti sve bebine potrebe. Istraživanja pokazuju da dete može razviti privrženost sa više odraslih osoba. Raznovrsna iskustva iz različitih odnosa mogu pozitivno uticati na emocionalni i kognitivni razvoj. Ponekad su upravo učiteljica, baka ili trener ti koji detetu pokažu da je svet, uprkos svemu, sigurno mesto.
Privrženost u odraslom dobu
Rana iskustva imaju veliki uticaj na kasniji život, ali ona ne moraju zapečatiti sudbinu. Stil privrženosti može se menjati tokom života.
Istraživanja pokazuju da je važnije od samih negativnih iskustava iz detinjstva to kako ih u odraslom dobu razumemo, tumačimo i povezujemo sa novim iskustvima i odnosima, kao i da li učimo nove načine povezivanja sa drugima. Naš mozak ima sposobnost promene ako mu to dozvolimo – i ako dozvolimo deci da nas menjaju nabolje.