Kada se porodimo, biološki postajemo mame – počinju da nas oslovljavaju sa „mama“ i jedno malo biće nas svakodnevno podseća da smo sada njegova ili njena mama.
Ali kada postajemo majke u psihološkom smislu? Kada nova uloga postaje deo našeg identiteta? I kako zapravo izgleda prilagođavanje majčinstvu?
Ne postoji jedan trenutak za koji možemo reći da označava prelazak u majčinstvo, niti je taj proces isti za svaku ženu.
Ne postoji jasan početak: još mnogo pre trudnoće, naša intimna razmišljanja o majčinstvu oblikuju ovu tranziciju. Društvo je oduvek imalo idealizovanu sliku majčinstva koja se menja u zavisnosti od društvenih okolnosti i nesumnjivo utiče na našu percepciju. Danas preovlađuje slika majke koja je savršena u svim oblastima – na poslu, u partnerstvu, prijateljstvima, izgledu, kao i u majčinstvu, u kojem su isprepletana nerealna očekivanja da jedna osoba može odgovoriti na sve potrebe deteta: ne samo za ljubavlju i negom, već i za igrom, učenjem i društvom. Poređenje sa takvom slikom i težnja da joj se približimo mogu učiniti proces prilagođavanja težim, iscrpljujućim i umanjiti uživanje u ulozi majke.
Ne postoji ni jasan kraj – trenutak u kojem možemo reći da sada sve znamo i razumemo.
Ponekad su potrebne godine da se razviju samopouzdanje i sigurnost u ulozi majke, kao i da se majčinstvo uskladi sa drugim ulogama, poput uloge zaposlene žene ili partnerke. Ponekad je to usklađivanje doživotan proces, jer je jedina konstanta u našem životu – promena: dolaze novi članovi porodice, neki odlaze, selimo se, starimo, menjamo se – a menjaju se i naša deca.
Kako dete raste, menja se i naše razumevanje majčinstva. Sasvim je drugačije biti majka novorođenčeta, đaka prvaka, tinejdžera ili mlade osobe koja započinje sopstvenu porodicu. Svaka od tih faza zahteva nove veštine i nova prilagođavanja.
Istovremenost prijatnih i neprijatnih emocija
Važnije od samog početka ili kraja jeste razumevanje da je prilagođavanje majčinstvu složen proces koji traje godinama. Prate ga prijatne i neprijatne emocije, često veoma intenzivne, sa kojima se prvi put susrećemo tokom prve godine detetovog života.
Taj intenzivan početak možemo zamisliti kao istovremeno delovanje dve sile: jedne koja nas privlači ka bebi i čini nas srećnima u ulozi majke, i druge koja nas vuče ka drugim ulogama, željama i očekivanjima, i donosi poteškoće u prilagođavanju.
Kako izgledaju te sile?
Prva sila je prijatna. Fiziološke promene kroz koje majke prolaze tokom trudnoće, porođaja i nakon njega pomažu povezivanju sa bebom. Već u trudnoći dolazi do promena koje nas pripremaju za majčinstvo – na primer, povećava se region mozga zadužen za prepoznavanje izraza lica, što nas čini osetljivijima na čitanje bebinih signala.
Nakon porođaja, hormoni, među kojima je najvažniji oksitocin, pomažu nam da se osećamo srećno i smireno uz bebu. Zato se neke majke zaljubljuju u svoju bebu već na porođaju, neke tokom dojenja, a neke kasnije, kroz mnogo dodira, nošenja, grljenja i maženja.
Dobra vest je da se oksitocin, hormon zaslužan za osećaj povezanosti, ne luči samo tokom porođaja ili dojenja, već i u interakciji sa drugim ljudima, naročito kroz kontakt koža na kožu. To je naš „socijalni hormon“, a beba nas svojom stalnom potrebom za kontaktom vodi zajedničkim putem povezivanja.
Postoji i druga sila koja otežava povezivanje sa bebom i vuče nas u drugom smeru, jer mi nismo samo majke. Potrebno je mnogo vremena da postanemo veštije u svim našim ulogama zajedno: ulozi majke, ali i ulogama vezanim za obrazovanje, posao, partnerstvo, prijateljstva, hobije i sve drugo što nas ispunjava u životu.
Deo prilagođavanja je i proces tugovanja za životom pre majčinstva i opraštanja od njega, čežnja za vremenom posvećenim drugim važnim aspektima života, kao i vreme potrebno da otkrijemo nove prioritete i načine da ostanemo ono što jesmo.
Naš ceo život i sve naše uloge satkani su od ove dve potrebe: potrebe za povezanošću, pripadanjem i saradnjom – i potrebe za samostalnošću i očuvanjem ličnog integriteta u svim odnosima.
Uticaji na tok prilagođavanja
Očekivanja koja često imamo prema sebi i drugima mogu otežati prilagođavanje majčinstvu, naročito ako odbijamo ili ne tražimo pomoć drugih, umanjujući vrednost i značaj njihove uloge – i za nas i za bebu. Deo prilagođavanja je i prihvatanje i navikavanje na različite načine koji nisu naši, kao i prihvatanje činjenice da ne možemo i ne treba sve da radimo same.
Nerealno je unapred planirati kako će izgledati porođaj, kako će beba spavati, da li će imati grčeve ili da li ćemo uspostaviti dojenje. Zbog neostvarenih želja i planova ponekad osećamo dodatnu težinu u postporođajnom periodu, procenjujući ono što imamo kroz ono što se nije ostvarilo. Fokus na bebu i mnogo dodira mogu i majci i bebi nadoknaditi prepreke na putu ka realnijoj slici majčinstva.
Postporođajni period nije lak. Moguće je da se nikada ranije niste osećale toliko umorno. Bebe se često bude noću, nekima je potrebno mnogo vremena da uspostave ritam dana i noći, a umor se dodatno pojačava zbog fizičkog oporavka nakon porođaja. Potrebno je mnogo vremena i strpljenja da se majka i beba usklade u dojenju. Bez obzira na to da li dojimo ili hranimo bebu na flašicu, beba zahteva veliku posvećenost i ostavlja malo vremena za odmor i druge aktivnosti koje bismo želele. Ona nam jasno pokazuje da je sada ona naša glavna aktivnost – i to zaista jeste tako, sve do druge godine, kada dete i roditelji postepeno počinju da se osamostaljuju.
Baby blues podrazumeva promene raspoloženja, naročito iznenadne nalete tuge i/ili razdražljivosti, koji se javljaju u prvim nedeljama nakon porođaja, bez jasnog razloga. Iako su povezani sa hormonalnim promenama, sve prethodno opisane okolnosti mogu uticati na njih i produžiti period sniženog raspoloženja i razdražljivosti.
Uobičajena su i druga osećanja, poput straha. To malo biće sada je naša briga i odgovornost, a odgovornost za drugo ljudsko biće može biti preplavljujuća. Potrebno je mnogo vremena, a ponekad i rada na sebi, da naučimo da uskladimo brigu i ljubav i da steknemo sigurnost i samopouzdanje u ulozi majke. Kao i dugotrajno sniženo raspoloženje, snažna anksioznost u vezi sa bezbednošću ili budućnošću bebe zahteva dodatnu podršku bliskih ljudi, a ponekad i stručnjaka.
Čest je i osećaj usamljenosti. Bez obzira na to da li smo okružene ljudima ili ne, niko ne može u potpunosti razumeti kako se osećamo. U našem društvu pažnja je uglavnom usmerena na bebu, a retko ko pita kako je majka. A jedna od važnih potreba majki jeste da mogu iskreno da kažu i podele kako su – bez osećaja krivice.
Zaključak
Podsetimo se ponovo dve sile koje čine odnos: jedna je ljubav prema bebi, a druga ljubav prema sebi. Važno je razumeti da su obe sastavni deo majčinstva i da jedna ne umanjuje drugu.
Majčinstvo može biti duboko ispunjavajuće iskustvo, ali ono nije samo prijatno. Nijedna neprijatnost, ma kakva bila i koliko god teška, ne znači da smo lošije majke ili da manje volimo svoju bebu. To samo znači da smo celovita bića i da imamo i druge potrebe o kojima vredi razgovarati i tražiti nove načine usklađivanja.
Majčinstvo je iskustvo najveće ljubavi i brige, smeha i tuge.
To je prilagođavanje koje zahteva vreme, strpljenje, ljubav i saosećanje – prema bebi, ali i prema sebi.
Autorka:
Barbara Perasović Cigrovski, master psihologije