Uobičajeno je da nakon porođaja, a delimično i tokom trudnoće, prolazimo kroz različita prijatna i neprijatna stanja.
Anksioznost ili teskoba je uobičajena reakcija na nepoznatu ili novu situaciju i gotovo je neizbežna u trudnoći i roditeljstvu. Nije moguće predvideti kako će teći porođaj, niti da li će sa bebom sve biti u redu. Nije moguće biti siguran u sve informacije i uvek znati da li se beba dobro razvija. Teško je ostati smiren kada beba mnogo plače i verovati da su to „samo grčevi“, a još je teže prihvatiti da je ne možemo umiriti. Generacijama se prepričavaju načini na koje su mame proveravale da li beba diše: stavljanjem ruke na stomak, ogledala na nos i ko zna kakvim još kreativnim metodama.
Tuga, plakanje bez jasnog razloga i loše raspoloženje takođe su česti, kako zbog fizioloških promena nakon porođaja, tako i zbog psihološkog prilagođavanja na majčinstvo. Većina roditelja – i majki i očeva – u većoj ili manjoj meri ima razna osećanja: tugu i ljutnju, koje se mogu javiti zbog osećaja da su izgubili „stari život“, ali i sreću zbog dolaska bebe, kao i ljubav prema detetu.
Ponekad ova osećanja prerastu u ozbiljnije stanje koje je intenzivnije, traje duže i može imati posledice po povezivanje roditelja i bebe, kao i po psihofizički razvoj deteta. Zato je važno prepoznati takva stanja i na vreme potražiti podršku. Velika je verovatnoća da će uz adekvatnu stručnu pomoć uskoro biti omogućen lakši i lepši put u roditeljstvo.
Perinatalna depresija ili anksioznost obuhvataju različite teškoće mentalnog zdravlja koje se javljaju tokom trudnoće ili u toku prve godine nakon porođaja. Nažalost, oblast perinatalnog mentalnog zdravlja žena još uvek je nedovoljno istražena i ne znamo tačno koliki broj majki je pogođen, ali se procenjuje da perinatalna depresija i/ili anksioznost pogađaju jednu od pet majki.
Kako prepoznati perinatalnu depresiju i anksioznost?
Perinatalna depresija obično uključuje nekoliko simptoma sa sledeće liste, koji traju najmanje dve nedelje:
– osećaj tuge ili depresivnog raspoloženja
– gubitak interesovanja ili zadovoljstva u aktivnostima u kojima ste ranije uživali
– promene u apetitu
– problemi sa spavanjem ili preterano spavanje
– gubitak energije ili pojačan umor
– pojačana besciljna telesna aktivnost (na primer nemogućnost mirovanja, stalno hodanje, trzanje rukama) ili usporeni pokreti ili govor (u meri da to mogu primetiti i drugi)
– osećaj bezvrednosti ili krivice
– teškoće sa razmišljanjem, koncentracijom ili donošenjem odluka
– misli o smrti ili samoubistvu
– plakanje „bez razloga“
– nedostatak interesovanja za bebu, nedostatak osećaja povezanosti sa bebom ili izražena teskoba u vezi sa bebom ili u njenoj blizini
– osećaj da smo loša majka
– strah od toga da bismo mogli nauditi bebi ili sebi
Perinatalna depresija ne mora nužno izgledati onako kako se depresija „tipično“ zamišlja, sa izrazito niskim nivoom energije. Gubitak energije često je manje izražen, dok su češći anksiozni simptomi: preterana briga o zdravlju i razvoju deteta, o ishodu trudnoće i porođaja, kao i briga o tome kako ćemo se snaći u ulozi majke. Ovu brigu prate misli koje je teško isključiti i telesni simptomi poput problema sa spavanjem, koncentracijom i osećaja nemira.
Moguće je i da se razvije isključivo perinatalna anksioznost, koja se može ispoljiti u nekom od sledećih oblika:
– osećaj brige koji traje veći deo dana kroz duži vremenski period (nekoliko meseci) i odnosi se na trudnoću i/ili bebu, na primer na dobrobit, sigurnost i moguće pretnje po dete; stalno planiranje i rešavanje životnih obaveza; briga o tome kako se nositi sa situacijom; brige u vezi sa dojenjem (da li beba dobija dovoljno mleka, da li će mleko nestati); kako uskladiti posao i roditeljstvo; kako posvetiti dovoljno pažnje starijoj deci, a istovremeno odgovoriti na potrebe novorođenčeta
– panični napadi: učestali napadi intenzivne teskobe uz osećaj gubitka kontrole
– izražen strah od kritike ili posramljivanja od strane drugih, na primer briga o tome šta će drugi reći o našim roditeljskim postupcima ili o bebi, bilo da se radi o prijateljima i porodici ili o nepoznatim osobama za koje procenjujemo da osuđuju roditeljstvo (na primer kada beba plače u prodavnici)
Još važnije od statistike i dijagnoze – koju je najbolje prepustiti stručnjaku – jeste zapamtiti sledeće:
Traženje podrške je znak osvešćenosti, a ne slabosti.
Period trudnoće i ranog roditeljstva izuzetno je osetljiv za žene. Kod nekih će se razviti ozbiljna stanja poput opisane depresije i/ili anksioznosti. Nije moguće u potpunosti predvideti kod koga će se simptomi razviti, a kod koga neće. To se može dogoditi svakoj od nas i ne ukazuje na slabost, manu ili „ludilo“, već samo na to da nam je potrebna podrška.
Neke žene će iskusiti čitav niz različitih, manje ili više izraženih neprijatnih osećanja i stanja. Ona su obično manjeg intenziteta i praćena većim brojem dobrih perioda nego kod perinatalne depresije i anksioznosti, te za njih ne postoji zvanična dijagnoza. Ipak, izostanak dijagnoze ne znači da podrška nije potrebna.
Podrška može doći u različitim oblicima: kroz pomoć u domaćinstvu, kroz bliske prijateljice, kroz uključenog partnera koga zanima kako se osećamo i koji želi da pomogne na način koji je nama potreban.
Podrška može doći i od drugih majki. Često se mame neformalno povezuju u parku, kafiću ili putem interneta i međusobno pružaju neophodno razumevanje i društvo. U nekim sredinama postoje i grupe podrške, kao i mesta i programi namenjeni novim roditeljima.
Podrška može imati i oblik psihoedukacije, savetovanja ili psihoterapije, koje pomažu da se ovo razdoblje prebrodi na najbolji mogući način.
Podrška je sve ono što majkama pruža uho za slušanje, rame za plakanje i vreme samo za njih, uz potvrdu da nisu same niti „lude“, već da imaju normalnu reakciju na nenormalnu situaciju.
Jer bismo mogli očekivati mnogo lakšu tranziciju u majčinstvo kada bi majke imale veću podršku društva. Kada bi babice i ginekolozi imali više razumevanja i vremena za trudnice i porodilje, kada bi bolnice bile prijatnije mesto za preglede i porođaj, kada bi porodice u postporođajnom periodu imale više vremena da budu sa bebom, bez dodatnih briga, poslova i obaveza, uz manje nepozvanih saveta, a više stvarne podrške.
Šta je sa očevima?
Očevi imaju veoma važnu ulogu u prepoznavanju simptoma i pružanju podrške partnerki. U tome ne bi trebalo da ostanu sami, jer je u realnom svetu teško biti usamljeni spasilac – supermen.
Očevima je potrebno osvešćivanje da i oni mogu imati teškoće u prilagođavanju roditeljstvu. Važno je razumeti da ni očevi nisu imuni na razvoj perinatalne depresije i anksioznosti i da mogu razviti vrlo slične simptome.
Očevima je potrebno vreme za povezivanje sa bebom, kao i priznanje važnosti njihove uloge od samog početka zajedničkog života sa detetom.
Ukoliko primetite da je vama ili nekom roditelju u vašem okruženju potrebna podrška i mišljenje stručnjaka, obratite se profesionalcu. Možete se obratiti patronažnoj sestri koja vas može uputiti na pravu adresu ili kontaktirati psihologa ili psihijatra u domu zdravlja.