Danas se sve više prepoznaje važnost uključenosti očeva u odgoj djece, ali vlada velika zbrka oko toga kako ona treba izgledati. Izgleda da tek tražimo model uloge očeva, a pritom se borimo protiv mnogo uvjerenja koja stoje na putu povezivanja očeva s njihovom djecom.
Zato krenimo redom: U ovom članku nabrojani su neki mitovi o ulozi majki i očeva. Njih želimo raspraviti i raskrinkati, uzimajući u obzir dostupne spoznaje o dječjem razvoju i roditeljstvu, kao i ono što nam zdrav razum govori o ljubavi između tata, mama i njihovih beba.
Ne postoji jedan način kako biti tata, a s ovime vas želimo potaknuti na razmišljanje o tome kako vi to želite postići.
Mit br. 1 – “Djetetu je najvažnija mama.”
Za optimalan emocionalni razvoj, djetetu je potrebna barem jedna osoba koja se o njemu brine. Kvaliteta odnosa koji se pritom gradi ne ovisi o spolu odrasle osobe, već o njezinim ili njegovim kapacitetima da adekvatno, s toplinom i prisutnošću odgovara na djetetove potrebe, plač i nelagodu, želju za igrom i povezivanjem.
Najčešće tu ulogu preuzima majka, koja se povezuje s djetetom tijekom trudnoće, koja kroz dojenje može odgovoriti na potrebu za hranjenjem, tjelesnim kontaktom i umirivanjem, i koja iz niza razloga, što ekonomskih, a što kulturoških, provodi cijeli ili većinu porodiljnog dopusta uz dijete. Stoga ne čudi da je u prvim godinama djetetu najvažnija mama.
No to ne znači da jedino majka može preuzeti ovu ulogu. Tata ne može dojiti, ali povezivanje ne ovisi o dojenju, nego načinu odgovora na djetetove potrebe. Tata ne može iznijeti trudnoću, ali ona nije preduvjet povezivanja s djetetom.
Ne znači niti da uz mamu nije važan tata. Dijete je sposobno stvarati privrženost s više od jedne osobe, i djetetu je potrebno da stvara odnose s više od jedne osobe.
Mit br. 2 – “Tate se ne znaju povezati s djecom kao mame.”
Tradicionalno, uloga očeva svodila se je na povezivanje s djecom kroz grublju igru, sport, i učenje tradicionalno muškim vrijednostima poput hrabrosti. Dok su djeca sasvim mala, tradicionalno ženska domena je važnija: hranjenju, njezi, nježnosti, pa su očevi često bili po strani i preuzimali su djecu tek kada su mogla trčati s njima u parku.
To je model kojeg neke obitelji mogu i dalje nastaviti, dok god to svima odgovara. No važno je znati da može biti i drugačije.
Činjenica je da postoji mnogo načina kako se možemo povezivati s našom djecom. Tko će biti više u parku, a tko će češće mijenjati pelene ne mora ovisiti o spolu, već o zajedničkom dogovoru i osobnom stilu svakog roditelja. Kapacitet za nježnosti imaju svi ljudi, ne samo majke. Očevi mogu doživjeti i iste tjelesne promjene kao majke: kontakt kože na kožu s novorođenčadi kod očeva potiče lučenje oksitocina, koji je prozvan ‘hormon ljubavi’ jer potiče povezivanje s bebom.
Činjenica je da povezivanje s djetetom od najranijih dana čini važan temelj za daljnji odgoj. Iskustvo njege i umirivanja dojenčadi može pružiti očevima veće razumijevanje za njihovu djecu i u godinama koje slijede. Time će i igra u parku biti spontanija i vođena djetetovim željama i potrebama, a ne idejom kako bi očinstvo trebalo izgledati.
Činjenica je da preuzimanjem zadataka oko djece od prvih dana, otac pomaže majci koja postaje manje opterećena u svojoj ulozi. Dijeljenje zadataka, poigravanje s time što radi tata, a što mama, može učvrstiti partnerski odnos i dati dublji smisao roditeljstvu i obiteljskom životu.
Činjenica je i da je očevima često potrebno više vremena za povezivanje s bebom. Tatama nedostaje neposredno iskustvo povezivanja u trudnoći, a nedostaje im i pozitivnih i drugačijih uzora očeva iz njihovog djetinjstva. No kada dobiju prostora, vremena i razumijevanja za snalaženje u novoj ulozi, činjenica je da su sposobni postati tate.
Mit br. 3: “Mame su odgovorne (žene su odgovorniji spol). Tatama se sve mora reći i objasniti.”
Razlike između muškaraca i žena velik su predmet zanimanja, što od strane istraživača, što od javnosti. Svatko ima neku svoju teoriju o tome što je “tipično žensko”, a što “tipično muško.”
Istraživanjima se pokušava doći do vječnog odgovora na pitanje “Je li razlika koju primjećujemo rezultat odgoja i okruženja, ili je prirođena?”
Možemo reći da istraživanja sve više pokazuju kako razlike koje vidimo u intelektualnim sposobnostima odražavaju okruženje, a ne prirodne razlike muškaraca i žena. Tako odabir zanimanja poput automehaničara ili programera ne govori o slabijim sposobnostima žena, već o tome da imaju manje prilika razvijati se u tim vještinama.
Obično se smatra da su žene odgovornije, da će bolje naučiti ili već znaju brinuti se o djeci, da znaju držati sva ‘tri kuta kuće’. Umjesto da i dalje održavamo ovo uvjerenje, a tatama niti ne dajemo prilike da preuzmu odgovornost bilo bi bolje zapitati se: Kako odgajamo dječake? Koliko kućnih obaveza preuzimaju? Koliko se nedopoština tolerira njima, a koliko djevojčicama? Zaključno: Kada bi se očevi više uključili u obiteljske obaveze, bi li možda bilo veselije i drugačije, a djeca bi učila da odgovornost može imati više lica?
Nova uloga očeva
Društvena klima se srećom mijenja i očevi igraju sve važniju i prisutniju ulogu u životima svoje djece. Danas znamo koliko svi: mama, tata, dijete, cijela obitelj i cijelo društvo imaju koristi od toga da su tate uključeni u odgoj.
Odbacuje se tradicionalna uloga očeva, ali nitko još ne zna kakva bi trebala biti nova uloga. To je nešto što tate i mame zajedno istražuju, isprobavaju, pregovaraju na svom putu kroz roditeljstvo. Možda nije niti potrebno da imamo jedan model očinstva, već da podržimo tate i njihove obitelji u ostvarivanju svog modela.
Kako podržati očeve?
Donosimo par ideja i smjernica kako podržati očeve i doprinijeti da svatko nađe svoj način za biti tata, mama i obitelj s djecom:
- Preispitivati tradicionalna uvjerenja, zadržati ono što vrijedi, a biti hrabar odbaciti ono što ne vrijedi.
Nije nužno odustati od nekih uvjerenja. Obitelj koja teži tome da partneri u svemu sudjeluju ravnopravno može biti nesretna u svom inzistiranju na podjeli obaveza i izgubiti se u nerealnim očekivanjima, dok obitelj koja ima tradicionalne podjele uloga i odgovornosti može biti sretna ako to svima odgovara i nitko se ne osjeća zapostavljen ili preopterećen.
Potrebno je puno pregovora, otvorene komunikacije i hrabrosti da se odbace stari obrasci, a stvore novi.
- Pružiti prilike očevima za povezivanje s djecom i prilagodbi na roditeljsku ulogu.
Smanjivanje prepreka za ostvarivanje očinskog dopusta i jednaku podjelu roditeljskog dopusta stvorilo bi prilike tatama da iskuse očinstvo od prvih dana.
Na razini pojedine obitelji, vrijeme, razumijevanje i povjerenje je ključno:
– Potrebno im je vremena da budu sami s djecom, da rade stvari na svoj način, da osjete ljubav prema djeci u punini.
– Potrebno im je i povjerenje od ostalih – posebno žena – da to uistinu mogu.
– Potrebno im je i razumijevanje da mogu biti topli i brižni očevi, bez da izgube muški identitet.