Uobičajeno je da nakon poroda, a djelomično i za vrijeme trudnoće, prođemo kroz različita ugodna i neugodna stanja.
Anksioznost ili tjeskoba uobičajena je reakcija na nepoznatu li novu situaciju i gotovo neizbježna u trudnoći i roditeljstvu. Nije moguće predvidjeti kako će teći porod, hoće li s bebom sve biti u redu. Nije moguće biti siguran u sve informacije i uvijek znati je li se beba dobro razvija. Teško je ostati smiren kada se beba puno plače i vjerovati da su to „samo kolike“, a još je teže prihvatiti da je ne možemo umiriti. Generacijama se prepričavaju načini kako su mame provjeravale je li beba diše: stavljanjem ruke na trbuh, ogledala na nos i tko zna kakve još sve kreativne načine.
Tuga, plakanje bez razloga, sniženo raspoloženje također su uobičajeni, što radi fizioloških promjena nakon poroda, što radi psihološke prilagodbe na majčinstvo. Većina roditelja – i mama i tata – u većoj ili manjoj mjeri osjećaju ambivalentne osjećaje: tugu i ljutnja, koja se može javiti radi percepcije da su izgubili „stari život“ i sreću radi dolaska bebe, ljubav prema bebi.
Ponekad ovi osjećaji prerastu u ozbiljnije stanje koje je intenzivnije, duže traje, a može imati posljedice i za povezivanje roditelja i bebe, kao i psihofizički razvoj bebe. Zato ga je nužno prepoznati ih i na vrijeme potražiti podršku. Velika je vjerojatnost da će uz adekvatnu stručnu pomoć ubrzo biti omogućen ljepši i lakši put u roditeljstvo.
Perinatalna depresija ili anksioznost uključuje razne teškoće mentalnog zdravlja koji se javljaju bilo za vrijeme trudnoće, bilo u godini dana nakon poroda. Nažalost, područje perinatalnog mentalnog zdravlja žena još je neistraženo i ne znamo točno koliki broj majki pogađa, no procjena za perinatalnu depresiju i/ili anksioznost je da pogađa 1 od 5 majki.
Kako prepoznati perinatalnu depresiju i anksioznost?
Perinatalna depresija obično uključuje barem nekoliko simptoma s ove liste, koji traju minimalno 2 tjedna:
· Osjećaj tuge ili depresivnog raspoloženja
· Gubitak interesa ili zadovoljstva u aktivnostima u kojima ste nekad uživali
· Promjene u apetitu
· Problemi sa spavanjem ili previše spavanja
· Gubitak energije ili povećan umor
· Povećanje besciljne tjelesne aktivnosti (npr. nemogućnost mirovanja, hodanje, trzanje ruku) ili usporeni pokreti ili govor (ove radnje moraju biti dovoljno ozbiljne da ih drugi mogu primijetiti)
· Osjećaj bezvrijednosti ili krivnje
· Teškoće s razmišljanjem, koncentracijom ili donošenjem odluka
· Misli o smrti ili samoubojstvu
· Plakanje “bez razloga”
· Nedostatak interesa za bebu, nedostatak osjećaja povezanosti s bebom ili osjećaj velike tjeskobe zbog/u blizini bebe
· Osjećaj da smo loša majka
· Strah od nanošenja štete bebi ili sebi
Perinatalna depresija ne mora nužno izgledati onako kako si „tipično“ zamišljamo depresiju: uz izrazito nisku razinu energije. Gubitak energije je manje prisutan, dok ju često prate anksiozni simptomi: pretjerana briga oko zdravlja i razvoja djeteta, ishoda trudnoće i poroda, briga kako ćemo se snaći u ulozi majke. Brigu prate misli koje je teško isključiti i tjelesni simptomi poput teškoće sa spavanjem, s koncentracijom, nemir.
Postoji mogućnost i da se razvije isključivo perinatalna anksioznost, koja može doći u nekom od sljedećih oblika:
· Osjećaj brige, koji traje većinu dana kroz duže vrijeme (par mjeseci), o stvarima vezanim uz trudnoću i/ili bebu: npr. uz dobrobit, sigurnost i moguće prijetnje dojenčetu; planiranje i rješavanje stvari z vlastitog života, stalna briga o tome kako se nositi sa situacijom, brige oko dojenja (npr. je li beba imala dovoljno mlijeka, hoće li joj nestati mlijeka), kako se nositi s poslom i roditeljstvom, kako posvetiti dovoljno pažnje drugoj djeci, a istovremeno zadovoljiti potrebe novog dojenčeta
· Panični napadaji: česti napadaji inenzivne tjeskobe nad kojima postoji osjećaj gubitka kontrole
· Izražen strah od kritike ili posramljivanja od strane drugih, npr. briga o tome što će drugi reći o našim roditeljskim postupcima ili bebi, bilo da se radi o prijateljima i obitelji ili o strancima za koje procjenjujemo da osuđuju roditeljstvo (npr. plač bebe u dućanu).
Još važnije i od brojki i od dijagnoze – koju je najbolje prepustiti stručnjaku, je zapamtiti sljedeće:
Traženje podrške je znak osviještenosti, a ne slabosti
Vrijeme trudnoće i rano roditeljstvo vrlo su osjetljiva razdoblja za žene.
Kod nekih će se razviti ozbiljna stanja poput opisane depresije i/ili anksioznosti. Nije moguće u potpunosti predvidjeti kod koga će se razviti, a kod koga se neće razviti simptomi. Moguće je da se dogodi svakoj od nas, i to ne ukazuje na slabost, manu, ludost, već samo na to da nam je potrebna podrška.
Neke će iskusiti čitav niz različitih, više ili manje izraženih neugodnih osjećaja i stanja. Ona dolaze s manje intenziteta te s više dobrih perioda nego u perinatalnoj depresiji i anksioznosti i za njih ne postoji službena dijagnoza. Međutim, nepostojanje dijagnoze ne znači da nije potrebna podrška.
Podrška može doći u različitim oblicima: pomoći u kućanstvu, dobre prijateljice, uključenog partnera kojeg zanima kako smo i želi pomoći onako kako nama treba.
Podrška može doći od drugih mama. Često mame neformalno, u parku, kafiću, na internetu sklapaju poznanstva i pružaju si prijeko potrebno razumijevanje i društvo. U nekim mjestima postoje i grupe podrške i mjesta i programi za nove roditelje.
Podrška može doći i u obliku psihoedukacije, savjetovanja, psihoterapije – koja služi da se na najbolji mogući način prebrodi ovo razdoblje.
Podrška je sve što majkama pruža uho za slušanje, rame za plakanje, vrijeme samo za njih, s potvrdom da nisu same niti lude, već imaju normalnu reakciju u nenormalnoj situaciji.
Jer, mogli bismo očekivati puno lakšu tranziciju u majčinstvo kada bi majke bile više podržane od strane društva. Kada bi primalje i ginekolozi imali više razumijevanja i vremena za trudnice i rodilje, kada bi bolnice bile ugodnije mjesto za preglede i porod, kada bi obitelji u postpartumu imale više vremena za biti s bebom, bez ostalih briga, poslova, obaveza, s manje tuđih savjeta, a više tuđe podrške.
Što je s očevima?
Očevi imaju jako važnu ulogu, a to je prepoznavanje simptoma i pružanje podrške partnerici. U tome ne bi smjeli ostati sami, jer u ovom našem realnom svijetu teško je biti usamljeni spasitelj superman.
Očevima je potrebno osvještavanje da i oni mogu proći teškoće u prilagodbi na roditeljstvo. Važno je razumjeti da očevi nisu imuni na razvoj perinatalne depresije i anksioznosti te mogu razviti vrlo slične simptome.
Očevima je potrebno vrijeme za povezivanje s bebom, i priznavanje važnosti uloge oca od prvog dana s bebom.
Ukoliko primijetite da je Vama ili roditelju u Vašoj okolini potrebna podrška i mišljenje stručnjaka, obratite se stručnjaku: Možete potražiti patronažnu sestru koja će Vas znati uputiti na pravu adresu, ili kontaktirati psihologa ili psihijatra u Domu zdravlja.
https://www.uc.pt/site/assets/files/1285626/riseupppd_clinicalpracticeguidelines.pdf
https://www.psychiatry.org/patients-families/peripartum-depression/what-is-peripartum-depression